Nemoj gledati samo na one kojima ne odgovaraš, njima najčešće nitko ne odgovara.

Idemo započeti novu čakulanciju tamo di smo stali, jer ništa nismo ranije naučili.

Iako je lijepo dijeliti savjete tipa ‘Cvjetaj pupoljče, postati ćeš ruža’ i slične patetike, realnost je ustvari drugačija. Zlata vrijedi mogućnost rezimiranja tuđih životnih odluka na temelju kojih ćeš ti biti bolji patuljak među morem lošijih. Imati sposobnost primijeniti ‘ispravno’ je dar/inteligencija, možda i talent. Nećeš dobiti nagradu za to ali dobro će ti doći. A živjeti po svojim novim pravilima usprkos svemu, nije ni dar ni mogućnost nego hrabrost. Neki će ti reći da imaš m***.

Zašto hrabrost? Pa zato što će to značiti da ćeš donositi odluke i živjeti onako kako ne žive i ne donose odluke oni koje si promatrao. Njima će to biti čudno, ne prihvatljivo pa čak i uvredljivo. Tebi će to biti u početku problematično ali dugoročno imati ćeš svoj duševni mir i možda nekome drugome za promjenu biti inspiracija za dobar život. Jednom kad uspostaviš zen sam sa sobom, uspostavi ga i s drugima, zapamti da i oni imaju svoje mjesto pod zvijezdama koje ne mora nužno biti slično tvojem i opet možete svi zajedno živjeti sretno do kraja svog života.

Često čujem rečenice:’ Neka su živi i zdravi, nek si naprave kako im je najbolje‘ a onda kada to i naprave kako je NJIMA najbolje čujem i ono: ‘Ja ne znam kako oni tako misle, to nije u redu‘, nakon čega slijedi niz koji nema kraja a uvijek počinje i završava ispiranjem mozga. Gdje je nestalo ono s početka…’Cvjetaj pupoljče, postat ćeš ruža’ ? Toga više nema.

Ako si ti visibaba, ne moraju svi oko tebe biti visibabe.

Nekako to često krene u ranoj dobi kada mama i tata od tebe žele napraviti maloga sebe, i kada silom pokušavaju spriječiti gluposti koje su oni napravili jer SAD znaju da im to i nije baš trebalo, ali ne znaju da su upravo zbog njih postali bolji ljudi i naučili jednako kako moraš naučiti i ti. (Ili nisu postali bolji ljudi i nisu naučili ali to opet nije ničiji problem, osim problem pojedinca.)

Jednom kada se uhvatite u mislima jeste li nešto napravili dobro ali ne dobro za sebe nego za okolinu i hoće li okolina biti zadovoljna odlukom koja se tiče samo vas osobno, morate stati i razmisliti jeste li normalni? Nastavite li istim ritmom, jednostavno ćete izgoriti u nastojanju da budete preslika onih koji imaju oči na vama, neovisno bili to roditelji, braća, sestre, rodbina ili još gore prijatelji ili susjedi jer na kraju dana oni će možda i zaboraviti što su vam rekli, okrenut će se svojim životima, svojim problemima bez da ikoga pitaju za mišljenje. Koliko se god trudili, nikada nećete svima udovoljiti i biti ćete opet osuđeni sami na sebe, uostalom zašto biste ikome polagali račune. Jedino će vaša djeca biti ta koja imaju puno pravo staviti vas u drugi plan, ni mama ni tata ni partner a pogotovo netko drugi ma koliko ih god voljeli.

Navesti ću aktualnu situaciju, Covid 19 i svadbe.

Svadba je trenutno najinspirativnija tema za koju riječi iz usta izlaze kao voda iz pipe, a ako još nisi udana ili oženjen onda moraš biti i ventil da zatvoriš prekomjeran dovod, koji će te na kraju skupo koštati.  Odjednom svi imaju neopisivu potrebu saznati kako se misliš udati/oženiti s obzirom na okolnosti, a ti odjednom vidiš da vjenčanje u Las Vegasu je najbolja stvar koja postoji.

ONI: (susjedi, babe, didovi, mame, tate i ostala tugujuća rodbina kojoj nije jasno kak se ne čuvaš)

‘Kud ćeš u trgovački centar, opasno je!!’, ‘Moraš li baš ići na taj domjenak?‘, ‘Kak misliš imate tako veliki sastanak?‘, ‘Nemoj ići u trgovinu u 16h, na blagajni tada bude barem 5 ljudi’. ‘Kad se mislite ženiti?‘, ‘Imaš 31, biti ćeš stara mama‘, ‘Požuri jer se neće primiti!‘

TI:

Izignoriraš sve komentare na situacije koje ne možeš izbjeći jer zarađuješ za kruh i mrtav hladan odgovoriš: ‘ Vjenčat ćemo se kod matičara, crkvu ćemo jednom kad se beba bude krstila.’

ONI:

Na aparatima. Baba moli krunicu. Mama plače. Tata šutke toči rakiju. Sestra se trese. Familija te se odrekla. Susjedi zatvaraju prozore. Odjednom, za svadbe Covid ne postoji, gužva na blagajni je i dalje smrtonosnija od obiteljskih prepucavanja oko 100 ili 150 gostiju, u ovom slučaju oko 50 njenih ili njegovih gostiju, jer stožer ne dozvoljava više od 50.

‘Pa i stric Marko je imao 50 ljudi pa je bilo lijepo’ Stric Marko se rastao. Mogao je imati i 150. Đabe mu.

‘Pa ak ste čekali do sada, možete još malo’ NE MOŽEMO!

Sada odjednom više niste stari. Nije važno hoćete li se ‘primiti’. Ono što jest važno je opijanje, prijatelja, susjeda, kumova, familije, opijanje kojem ozbiljno prijeti izumiranje. Pokazivanje mišića, tko ima više gostiju i tko je dao više love. Baš šteta što nećete dobiti još jednu lampu, jel da?

Dragi Covid, unatoč svim problemima i svim mukama koje si nanio ljudima i gospodarstvu, uspio si nekim stvarima dati kočnicu. I ljude malo usporiti, malo, a sasvim slučajno uspio si napraviti i to da barem na kratko svadba bude zaista čin iz ljubavi u kojoj je zaista važno samo njih dvoje bez popratnih odobravanja i ispunjenih očekivanja.

I što se na kraju promijenilo? Život ide dalje. I dalje ste s istim partnerom. I dalje živite na istoj adresi ili ste se službeno preselili na adresu gdje ste najčešće boravili pa vas za to neće ganjati ni policija ni poštar. Uštedjeli ste cca 10 000 eura. Ok malo manje, morali ste platiti matičara i prstenje, možda odvesti kumove na ručak. Imat ćete dovoljno da si priuštite sve za bebu bez da ste odvrtili 30 brojeva skupljajući kolica, kinderbete, plišance i bodije jer vam je svadba pojela tu istu bebu ili barem ono što vam treba za nju.

Može li baba reći da je udala unuku? MOŽE. Može li mater reći da je oženila sina? MOŽE. Može li čača častiti susjede? Naravno da da. A kad ćemo tulumariti? Kad vremena budu pametnija i kad svi zapivaju ‘rodija se sin‘.

Na kraju se sve svodi na ovo zar ne? A ako to i doživite, ne želite valjda razmišljati što ste mogli drugačije i kako bi bilo da ste bili hrabriji?

Foto: Pixabay